Industrija bjeline, finoće, šljokica i tila nikada me neće prestati iznova osvajati…
Nedjelja je! Nakon omiljenog i nezaobilaznog ispijanja kavice u Cinderelli, Juran family kreće na Sajam vjenčanja! Pridružuje nam se i friško probuđeni kum vidno oduševljen današnjom krajnjom destinacijom. Ali tko ga pita, dužnost je dužnost!
Potpuno opušteni ušetavamo u meni uvijek drag, pomalo već potrošen, Dom hrvatskih branitelja. Iako smo budući mladenci, danas nismo ovdje po zadatku niti imamo u planu nešto dogovoriti. Danas smo ovdje kako bismo neobaveznom šetnjom razveselili biće i duh te bacili oko na ponudu lokalnih dobavljača.
Ono što pogledom ne možete izbjeći jesu vjenčanice! Svojom veličinom, bjelinom i sjajem, lako pobjeđuju u bitci za pažnju posjetitelja. Iz perspektive naših najmlađih članova, favoriti za pobjedu nedvojbeno su Baloni. Zaustavljamo se na njihovom izložbenom prostoru i saznajemo informacije o proizvodima koji će nam trebati… Emily i Entony nabacuju osmijeh, dobivaju balone, a njihova ljubav prema Sajmu vjenčanja nezaustavljivo raste!
Promatramo izložene slastice i mislimo si koliki je to odmak u odnosu na njihov nekadašnji izgled… To pred nama čista je umjetnost. Ma zapravo, u kojem se kod smjeru okrenuli, dojam je isti. Dizajneri, fotografi, snimatelji, dekorateri, slastičari, zlatari, majstori rasvjete, plesači… Okružuju nas umjetnosti čiji je zajednički nazivnik Vjenčanje!
Iz mojih me misli odjednom prekida gospođa sa slasticama. Ljubazno mi nudi kušanje svojih proizvoda. Gledam ju i iskreno joj objašnjavam kako bih vrlo rado pojela sve što vidim, ali kako u ustima imam neki aparatić za zube zbog kojeg moram nastaviti jesti očima. Gospođa se smije, smijem se i ja… šta ću!
I tako lišena šećera, dobivam inspiraciju i zamišljam si kako bi Sajam vjenčanja izgledao u mojoj glavi, koga to sve vidim među izlagačima, a u stvarnosti ga nema…
Vidim prodavatelje zdravlja i ljepote. Puno mladenaca postavi vjenčanje kao cilj na koji žele stići mršaviji, popravljenih zubi, savršenog osmijeha, njegovanog lica i kože! Nitko mi nije ponudio ništa od navedenog.
Vidim brojne izlagače iz svijeta pozivnica, zahvalnica i svih popratnih papirnatih čuda! Jednako tako vidim i majstore digitalne tehnologije za sve one mladence koji žele biti u korak s vremenom u kojem žive. Za sve one koji bi svoje pozivnice slali u digitalnom obliku, a informacije o vjenčanju davali preko vlastite web stranice…
Vidim predstavnike lokacija kako se trude najbolje moguće dočarati sve ljepote i prednosti svojih restorana, agroturizama, otoka, plaža, šuma, livada… Vidim oduševljene mladence sigurne u svoju odluku!
Vidim organizatore i prodavatelje idejnih rješenja vezanih uz djevojačke i momačke zabave, vidim bogatstvo rekvizita i dekoracija s mogućnošću kupnje…
Vidim agencije sa zanimljivim ponudama kratkih bjegova za sve one sudionike koje će vjenčanje ispuniti, ali istovremeno i potrošiti…
Lutam ja nezaustavljivo svojom maštom kad odjednom ispred mene novinarka. Vidim nju, mikrofon, kameru… Logično – tražit će izjavu. Nemam puno vremena, 2 do 3 sekunde za odluku! Prva sekunda: mislim si pa dobro odakle si se sad ti stvorila. Tijelo mi automatski traži put za bijeg, emocije viču ma kakvo snimanje, ne dolazi u obzir. Druga sekunda: budi se razum i smije mi se. Ma zar stvarno nisi sposobna odgovoriti na jednostavna pitanja o nečemu što voliš i poznaješ? Ako ovo sada odbiješ, s tobom nešto nije u redu! Treća sekunda: gledam Ivana koji je sada tek na onoj prvoj sekundi, tako je sladak i smiješan! Vrijeme je isteklo, kamera se pali, nema nazad… Jedan kraj drugoga, s djecom u rukama, krećemo stvarati još jednu nezaboravnu uspomenu.
Pod dojmom našeg prvog zajedničkog nastupa na televiziji, čekamo reviju vjenčanica i svečanih haljina. Djeca su već umorna tako da se zajedno s Ivanom povlače na kavicu gdje će u kolicima malo odspavati, a ja dobivam svojih 40ak minuta… Kreće revija!
Nakon prvih nekoliko izlazaka, ne mogu ne primijetiti izraze lica manekenki. Ne razumijem se ni najmanje u modne revije pa tako ni u njezine zakonitosti i potpuno sam sigurna da ove dame preda mnom svoj posao obavljaju profesionalno… Znam da su ovdje kao modeli koji će najbolje moguće predstaviti odjeću koju nose. I pretpostavljam da bi vjenčanice trebala doživjeti neovisno o njima, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu. Svaki idući izlazak ja zamišljam stvarnu mladenku koja s takvom notom ozbiljnosti na licu nosi najemocionalniju haljinu života… I ne ide mi, nikako ne ide. Više uopće ne vidim vjenčanice, vidim samo njih ili cjelinu koja hoda preda mnom. I pitam se smiju li se uopće nasmijati, tko to određuje… Shvaćam da ja zapravo nemam pojma ni koja je svrha modnih revija, odnosno kome su one namijenjene… Ali ako im je cilj pronaći put do kupca – mladenke, u ovom slučaju mene, mogu samo reći da nisam prepoznala ni ono što sam na jednoj vješalici zavoljela. Punih petnaestak sekundi trebalo mi je da prepoznam vjenčanicu koja je bila na meni kao jedan od favorita za pobjednicu.
Nikada nemojte biti potpuno isključivi i dajte haljinama priliku… jer ona na vješalici, ona na reviji i ona na vama tri su različite manifestacije istog šava!
Vidjeti se drugi dan na Vijestima Nove Tv, bilo je neprocjenjivo. Bili smo ponosni, sretni i zadovoljni što smo dio najtoplijeg i najljepšeg priloga. Emily gleda, plješće i viče: „Mama bili smo u predstavi!“
Jesmo ljubavi, u predstavi zvanoj život! U svim ljepotama njegove nepredvidivosti…
Hvala svima onima koji Sajam vjenčanja održavaju živim i siječanj u Puli posipaju čarolijom ljubavi!
