Prošli vikend proveli smo na najvećem i najraskošnijem sajmu vjenčanja u Hrvatskoj. Ovoga puta na sajam smo došli kao budući mladenci, posjetitelji sa zadatkom! Imali smo nekoliko dogovorenih sastanaka i plan odabira vjenčanih prstenova… Imali smo i naše najslađe i najzahtjevnije modne dodatke – djecu!

Kada ste mladenci – roditelji, treba vam želja, volja i dobra organizacija.

Najvažnije od svega je da dobro poznajete sebe, da znate koliko možete izdržati, da znate koliko mogu izdržati djeca, da su vam jasni vaši osobni prioriteti… Na temelju svega toga radite Plan!

U subotu smo imali neke fiksno dogovorene termine koje smo sami predložili, ostatak vremena ostalo je otvorena opcija. Direktno iz Pule, nešto prije 11h, stižemo u jedan od salona svečanih haljina u Zagrebu. I misija može krenuti…

Supružnici prodavači donose mi haljine, pomažu s oblačenjem, svlačenjem, savjetovanjem… Emily kruži među njima i pronalazi svog favorita: „Mamaaa hoćemo ovu s lopticama? Ova lijepa!“ Ivanu se ništa ne sviđa pa uzima stvar u svoje ruke (istovremeno u rukama naravno ima i Entonyja). Njih dvojica nestaju unutar gotovo neprohodnih redova haljina. I dok Emily viče: „Mama di se tata sakio???“, a Entonyju se isto čini da se igraju skrivača, Ivan izvlači i donosi svog favorita za pobjedu.

Ono što je dobro kada živite i krećete se u veselom kvartetu jest to da ne gubite vrijeme ne gluposti. I opet sam ja probala velik broj haljina koji mi se sviđao, ali puno brže, puno odlučnije i puno sigurnije nego nekada.

I krećemo zadovoljno – umorni polako dalje… Iduća dogovorena obaveza nam je u 16h, treba odlučiti što ćemo s vremenom do tada. I dok bi mnogi željeli što bolje iskoristiti vrijeme kad su već ovdje i mi se odlučujemo za isto. Ali iz naše perspektive. Odlazimo u hotel kako bi djeca u miru i kvalitetno odspavala i bila spremna za popodne. Izabrali smo hotel preko puta Arene Zagreb jer ovaj vikend prioritet je što se brže i lakše kretat.

U 16h se sati nalazimo s našom organizatoricom i snimateljem. Emily uzima svoj tablet i nestaje u virtualni svijet, Entony se penje po mami i zadovoljan je, Ivan će konačno nešto popiti, organizatorica ima sve papire i drži stvari pod kontrolom, a snimatelj nas upoznaje u punom sastavu. Opušteni susret iskoristili smo prvenstveno kako bismo se osobno upoznali, kako bi prošli neke osnovne želje i očekivanja, kako bi definirali obaveze i zadatke…

Vrijeme leti, a mi moramo dalje. Na sajmu nas čeka sastanak s vlasnicom salona vjenčanica. Entony se dvoumi bi li spavao ili ipak ne bi, Emily će sada malo crtati, a Ivan će opet nešto popiti. Ja se nadam da ćemo dogovoriti nešto konkretno, ali umjesto toga brzinski prolazimo sve već dogovoreno mailom i dogovaramo idući susret u salonu. Pa eto ja kao prava uzorna mladenka 4mj prije vjenčanja nemam ni uzete mjere za vjenčanicu. Taman planiram dobiti infarkt, ali zvoni mi mobitel. Kaže organizatorica da počinje revija, da nam čuva mjesta…

I evo nas, spremni za reviju. Entony je dobru volju izgubio putem čekajući da revija počne, a Emily se lomila između silne želje da gleda „predstavu“ i straha od glasne glazbe. Pogledali smo nekoliko izlaza i bilo je to dovoljno za večeras…

U idućih sat vremena zajedno s organizatoricom odradili smo kratke susrete s predstavnicima našeg šatora, dekoraterke i zlatara. Bez imalo opterećenja i nezadovoljstva što sajam danas nismo ni pogledali, odlazimo u hotel na večeru i spavanje.

Nedjelja je… Ono što naš plan apsolutno uvijek uključuje jest doručak u hotelu. Tu sam beskompromisna. Nema šanse da pristanem na noćenje bez doručka pa ćemo pojest nešto vani. Nekad možda, danas s djecom nikako. Želim da u miru pojedemo taj prvi obrok i popijemo kavicu.

Krećemo na sajam odmorni i neopterećeni. Njih troje jutros imaju samo jedan zadatak: omogućiti mami da pogleda sajam onako i onoliko koliko bude željela. Ni jedan od njih troje nije siguran da to može izvršiti, ali nose se junački.

Na sajam smo stigli prvi u 10h što je značilo mir, slobodne izlagače, puno prostora za kretanje… Ivan i ja izmjenjivali smo se u nošenju Entonyja koji nije znao gdje da prije gleda. Emily je pronašla svoju zabavu. Dok smo se kretali skupljala je i nosila u kolica bombone koje su joj nudili izlagači, a kada bismo se negdje zaustavili redom bi ih sve pojela. I tako u krug!  

Nevjerojatno veliki broj izlagača obraćao nam se prvenstveno kao roditeljima… Željeli su saznati kolika nam je razlika među djecom, spavamo li, željeli su podijeliti svoja iskustva i osjećaje koje smo budili prolascima kraj njihovih izložbenih prostora… Dobro smo se nasmijali i to uglavnom muškarcima i njihovim opisima situacija kod kuće!

Volim sajam u Zagrebu, volim njegovu veličinu, raskošnost i cjelovitost. Posebno volim šatore i sve one izlagače koji uređenjem donose stvarna mjesta, stvarne priče… Iako dekoracije nisu bile u našem bajkovitom stilu, bile su čarobno lijepe.

Ove godine nisam obraćala posebnu pažnju na fotografe i snimatelje, ali jedni su me privukli i bez da sam to željela. Specijalizirali su se, osim za vjenčanja, i za fotografiranje djece pa su tako sajam iskoristili da aktualnim/budućim roditeljima pokažu kako izgleda njihov studio. Naravno, da ne živimo u Puli već bi imali dogovoreni termin 🙂 

Iako smo svojim bajkovitim stilom bliži papirnatoj galanteriji i stvarnim rukopisima, nisam se mogla ne zaustaviti kod izlagača koji mladencima nude online pozivnice i izrade web stranica. Oni su budućnost iako bi nesmetano mogli biti sadašnjost i zapravo sam iznenađena koliko sporo virtualni svijet prodire u ovo područje. Možda sam samo loše upućena pa mi se iz moje perspektive čini da mladenaca koji koriste takve usluge u Hrvatskoj nema ni 10%.

Slastice i umjetnici koji ih proizvode toliko se uspješno isprepliću s cvjetnim dekoracijama i čine zadivljujuće cjeline da jedva razlikujemo što je čije, odnosno što je jestivo a što ipak nije. Pažnju mi privlače personalizirani homemade macaronsi kao i podatak da mi ih vrlo lako mogu dostaviti u Pulu!

Došlo je vrijeme da svoju pažnju posvetimo i zlatarnicama. Sve redom imaju poprilično velike izložbene prostore, a ako uzmemo u obzir da su njihovi proizvodi izuzetno mali, logično zaključujemo: prstena je bezbroj!!! Gledamo ih, a ni ideju nemamo što tražimo. Budući da nas je četvero, brzi smo i odlučni. Sustavom eliminacije brzo stižemo do ideje, isprobavamo ju i s novim iskustvom nastavljamo dalje…

Kreće revija! Danas je ljudi puno manje nego sinoć, a naša je Emily prevladala strah od zvuka. Potpuno očarana prati svaki izlazak i veselo plješće. Vjenčanica ima toliko da je gotovo nemoguće ne pronaći onu pravu, ali ono što me posebno razveselilo jesu modeli. Sve su one redom osim veličanstvenih haljina, nosile i osmijeh. Tako primjereno, toplo i prirodno!

I sada kad vam se već čini da jedino Ivana još nismo pošteno usrećili, stižemo do izložbenog prostora koji za njega znači spas. Gospodin promovira različite masažne uređaje. Krećem s isprobavanjem i pronalazim jednoga koji masira bolje od Ivana. To je bilo dovoljno da ga istog trena kupimo. Kolektivno zadovoljni napuštamo sajam vjenčanja i ne vjerujemo da je jedino što smo na njemu kupili masažer!

Ivan odlazi u hotel odjaviti nas, a mi ćemo prošetati do šoping centra. Danas će djeca odspavati u kolicima jer popodne idemo doma pa će se i u autu moći odmoriti. Nešto smo kupili, nešto pojeli i ovaj vikend zaokružili dobrom kavicom i još boljim desertom…

I kad nas evo pitaju kako je bilo u Zagrebu i jesmo li sve obavili,  kažemo da jesmo.  A zapravo, kupili smo: masažer, balon na helij i šljokićave patike… i ovo naše slatko vrijeme, naše najslađe uspomene!