Ja i pokloni volimo se jako 🙂 Možda je to zato što sam jedna od onih koja nikada ne prestaje željeti i trebati, a možda i zato što šljokićavi omoti rozih tonova baš uvijek nose komadić mene…

I dok šarenilo tržišta pruža bezbroj kombinacija, broj onih koji ne znaju što pokloniti i dalje ne opada. Treba li vam novac za dobar poklon? Nećemo se lagati. Novac bitno olakšava i življenje i djelovanje, ali daleko je od garancije za dobar poklon! Volju, želju i sposobnost slušanja nikada nećete moći platiti. Nekada gledam ljude koji bi si po svojim životnim ulogama trebali biti bliski, gledam što si to poklanjaju i pitam se poznaju li se uopće.

Pokloni govore mnogo o nama: koliko se slušamo, koliko znamo što nas usrećuje i koliko se uopće želimo usrećivati. Vrlo je jasno da sve ove stvari veze s novcem nemaju!

Pokušala sam se sjetiti svojih najdražih poklona… I znate što pamtim? Pamtim osjećaje koje su sa sobom donijeli. Pa bili oni veliki ili mali, opipljivi ili iskustveni, tako su lijepi kad su emocionalno čarobni…

Kada bi trebala izabrati samo jedan poklon koji mi se do sada najčešće našao u rukama, bilo bi to cvijeće. Ne mogu se sjetiti ni jednog važnog dana ili trenutka, a da na njemu nije bilo tog čudesnog spoja mirisa i boja! I dok mu se jedni uvijek iznova vesele, drugi smatraju da je preskupo i nekorisno. Cvijeće uvene. Točno! Jednako kao što se večera pojede, poklon bon potroši, koncert prođe, šminka opere…

Svake se godine na mom rođendanskom stolu nađe jedna visoka vaza, a u njoj kale koje svojim brojem prate rast svjećica na torti… To je ritual koji potpisuje moja nona. U njezinom vrtu, točno za moj rođendan, procvjetaju kale. Iako po svojoj finoći i eleganciji nikako nisu prvi izbor mog loptasto slatkog stila, postale su tako moje!

Nona nam nikada nije kupovala klasične rođendanske poklone i kontinuirano drži svoja dva favorita: cvijeće i torta. Za nju su to najvažniji simboli svakog posebnog dana.

I danas, kada su nam stolovi dekorativno iznimno bogati, ja znam da će se zadnju minutu od nekud pojaviti ona, moja nona. Njezine će cvjetne košarice na naše stolove donesti život, a upravo zahvaljujući njima i svim ovim godinama, zadnje što pomislim kada pred sobom vidim cvijeće, jest činjenica da ono uvene!

Volim snježne kugle, volim ih bar jednom godišnje protresti i gledati snijeg kako pada… Volim grupicu mojih ljudi koja mi proširuje kolekciju. I tako dok se drugima s putovanja uglavnom donose neki magneti, meni stižu moje kugle. Osim što su poprilično skupe za kategoriju suvenira, naporne su i za transport. U avion ne mogu u ručnu prtljagu pa je uvijek izazov hoće li stići cijele do mene. A onda kada stignu, izazovu sreću i osmijeh zbog kojih vjerojatno dobijem i onu slijedeću! Svaka moja kugla puno je više od same kugle… U sebi uvijek čuva jednu posebnu pažnju, volju i trud.

Volim masaže, ta ljubav neće nikada prestati… Volim čokolade, šljokice i til. Volim naše fotografije, fotoknjige i bookove… Volim Swarovski kristaliće…Volim rokovnike, planere i sav asortiman onih savršenih papirnica! Volim… ma svašta volim 🙂

Puno mi je slatkih iznenađenja s mašnicom poklonio moj Ivan. Jednog ću se uvijek s osmijehom sjećati… onog prvog. Došao je kod mene, a u ruci je držao nešto rozo. Već je i izbor omota obećavao.  „Imam nešto za tebe“, rekao mi je. Inače, bio je to običan dan, nikakav očekivani trenutak za darivanje. Zadovoljno sam krenula odvezivati mašnicu. Pogledala sam unutra i izvukla četkicu za zube. Vidjelo se da ju je promišljeno izabrao. Bila je nekako fina, nježno roza, meni savršena… Pogledala sam ga, a on mi je rekao: „Želim da ju staviš tamo di misliš da joj je mjesto…“ I ja i on jako smo dobro znali da je ova četkica puno više od četkice. Nudio mi je dom, to je osjećaj koji se ne zaboravlja. Ovaj tako mali, jednostavan i slatki poklončić, kupljen u ulici niže nekoliko minuta ranije, tražio je povlačenje velikih odluka i to na skliskom i nepoznatom terenu. Srećom pa ja uglavnom imam sreće 🙂 I eto tako sam puno prije dijamanta, pala na jednu običnu četkicu za zube!

Nedjelja… Tradicionalno smo sjedili u našoj dragoj Cinderelli. Kaže mi moja prijateljica Vanda da ima nešto za mene. Ajde fino mislim si, taman je bio neki dan bezvezan. Otvaram ja kutiju, a ona mi govori kako mi je to poklon povodom prvog mjeseca postojanja bloga. Stvarno? Ma zamisli čega se sjetila… Izvlačim šalicu, a ono moja šalica… Baš moja! S jedne strane piše saramagicland, a s druge Blogerica. Potpuno neuobičajenog izgleda, ne kupuje se u prvoj trgovini, ima tu neku ploču po kojoj se piše… Vanda je smatrala da bi ju ipak trebalo malo doraditi pa joj je polijepila i šljokice u boji. Kada imaš bebu koja uglavnom kampira na tebi, onda je lijepljenje šljokica na šalicu visoko zahtjevna aktivnost. Izvlačim ja dalje, a ono podložak na smajlića. Istog onog kojeg kroz svoje virtualne razgovore pošaljemo bezbroj puta. Srce mi se smije dok mi šalica priču priča… 

Gledam ja sada tu svoju šalicu, gleda ona mene. I stvarno sam umorna. Ivan je na drugom kraju svijeta, Entony je bolestan i samo se tijekom nastajanja ovog odlomka probudio nekoliko puta, Emily sam čekala sat vremena da zaspe…Ali ne mogu iznevjerit šalicu. Ne mogu ni Vandu. Ima temperaturu i baš joj treba sutra neka literatura od koje će bar na trenutak ozdraviti… I na kraju, ne želim da ova inspiracija s jutrom nestane.

Što god odlučili nekome pokloniti, ne zaboravite zamotati i komadić sebe. Stvari se potroše, cvijeće uvene, usluge se iskoriste… ali ostaje osjećaj, ostaje vaš odraz s mašnicom!